4.11 Čitamo kratku priču

Primjer 1.

Sanja Pilić

Dosada

Danas sam imala čudan posjet. U rano jutro, tek što sam se probudila, posjetila me Dosada. Nisam mogla vjerovati. A baš zato je došla. Htjela se potužiti meni - meni kojoj nikada nije dosadno, čak ni u zubarskoj čekaonici. Zapravo, u zubarskoj čekaonici vrlo mi je napeto. Osluškujem tko će prvi jauknuti…

Dosada je stajala pokraj mog kreveta i žalila se:

- Tako sam nesretna, već mi je dosadila moja uloga. Postojim otkada je svijeta i vijeka, znanstveno je dokazana moja dugovječnost. U Institutu za Dosadu tražila sam promjenu zanimanja, ali me ravnatelj odbio, rekavši da se bez dosade ne može i da sam ja začin u životu. Joj, a meni je tako dosadno! Nitko me ne voli, onako uistinu. Uđem li u televizor, kažu dosadan program, uđem li u matematiku, tvrde da je matematika dosadna, kad sam u lektiri, svi me izbjegavaju. Ja bih ukinula dosadu - ukinula bih samu sebe. Tako već sebi idem na živce. Tolika tisućljeća dosađujem ljudima, životinjama i biljkama, a nitko me ne uvažava. Nisam omiljena, nemam prijateljice. Ljudi govore:

- ovo je dosadno jelo

- ovo je dosadno čekanje

- ovo je dosadan film

- ovo je dosadan čovjek

i sve te optužbe padaju na moja leđa, ne mogu to više slušati.

Previše radim. Jako sam iznurena. Djeci je dosadno jesti povrće, mamama su dosadne nogometne utakmice, tatama su dosadni ljubavni filmovi, bakama su dosadni stripovi, a djedovima je dosadna moderna poezija.

Htjela bih biti zabavna kao sanjkanje, kao grudanje, kao lizanje sladoleda, kao kupovanje igračaka, kao šljapkanje po blatu, kao indijanska perjanica, kao žvakaća guma. Htjela bih biti zabavna kao Emil i detektivi.

Znaš, rekla mi je, kad već moram postojati, htjela bih da me bude što manje.

Nakon njezine priče sasvim sam se razbudila. Razumijem Dosadu, ona bi se malo odmarala… Pokraj mene može se odmarati do mile volje, jer čim bih se trebala početi dosađivati, dosjetim se nečega zabavnog. Kad mi dosadi televizija, počnem čitati knjigu, kad mi dosadi čitanje, uhvatim se crtanja, kad mi dosadi crtanje, krenem u šetnju, kad mi dosadi šetnja, evo me u kinu ...

Pomozimo Dosadi. Neka je bude što manje!

(izvor: Sanja Pilić, Nemam vremena, eLektire)

Primjer 2.

Jasminka Tihi-Stepanić

Kako napisati pjesmu

„Bruno, boli li te trbuh?“ pitala me zabrinuto mama kada me jučer našla skvrčenog iznad bilježnice za hrvatski.

Odmahnuo sam glavom i rekao: „Za zadaću moram napisati pjesmu, a nikakvi stihovi ne padaju mi na pamet.“

Djeci zadati da napišu pjesmu! Pa gdje toga ima?“ čudila se mama.

Nisam joj, doduše, rekao da pjesma može imati samo četiri stiha. Neka misli da moram napisati pravu pjesmu s rimama i zadanim brojem slogova pa neka se ljuti na profesoricu. Bolje na nju, nego na mene. Pjesmu sam trebao napisati na satu, no nisam napisao ništa. Meni jednostavno stihotvorstvo ne ide i tu nema pomoći. Uzalud je bilo profesoričino uvjeravanje da od nas ne očekuje umjetnička djela, već samo koji stih da vidi znamo li uopće što je stih. Ohrabreni njenim riječima, svi su nešto sklepali, svi osim mene, onog luzera Rikija i Bernarde koja nije htjela ništa napisati iz inata, kako je rekla poslije.

Pjesmu bi mi mogla sročiti mama, ali ona mi iz principa ne želi pisati zadaće. Uzalud je uvjeravam da djeci literarne radove pišu uglavnom članovi uže obitelji. Ona veli da nije jedna od tih i da se sam potrudim pa što bude - bit će.

***

Tmuran kao jesenje jutro, iako je bilo proljeće i ulica se kupala u suncu koje je zasjalo poslije kiše, izašao sam s loptom pred zgradu da se malo relaksiram. Napucavao sam je o zid susjedne zgrade tako jako da je susjed Martić, poznat po slabim živcima odmah izletio na balkon.

„Fakin jedan, tu buš se napucaval?“ rekao je i nestao iza dugih zavjesa koje su zavijorile za njim. Uto sam spazio Tinu kako mi se približava. Sigurno je išla na trening jer je imala sportsku torbu prebačenu preko ramena.

Htio sam po svaku cijenu izbjeći susret s njom, no ona je već bila kraj mene s onim svojim osmijehom za koji nikada nisam znao što znači jer je imao tisuću noćenja.

„Bok, Brunek! Jesi napisao pjesmicu za sutra?“ pitala me kao da se više ne srdi na mene zato što sam u kinu sjeo do Aide, a ne do nje iako mi je čuvala mjesto.

„Nisam“, šturo sam odgovorio.

„A da ti ja pomognem?“ ponudila se Tina .

„Ti bi mi napisala pjesmu?“ pitao sam ne vjerujući da je toliko velikodušna.

„Zašto ne?“ bezazleno se nasmiješila kao da uopće ne razumije zašto mi je njena ponuda tako čudna. Počeo sam se pomalo diviti Tini jer nisam bio siguran da bih ja nudio svoje usluge nekome tko me osramotio pred cijelim razredom.

„Pa hoću, naravno. Hvala ti“, rekao sam. Pomislio sam da sam konačno stresao s leđa teret koji me mučio cijeli vikend i cijeli ponedjeljak. U tom času stresle su se na mene mokre grane stabalca koje je raslo ispred zgrade i ta mi je podudarnost bila smiješna.

„Poslat ću ti pjesmu preko fejsa“, rekla je Tina i njena vitka pojava zamaknula je u drugu ulicu.

Lagano sam šutirao loptu travom koja je još bila mokra od poslijepodnevne kile, a onda sam je brzopotezno uputio u zid Martićeve zgrade i nestao prije nego se susjedova glava pojavila na balkonu. Kad je do mene doprlo fakin jedan, već sam bio u svome ulazu. Nonšalantno sam sjeo za komp i počeo igrati igrice. Ako Tini trening traje sat i pol, znači da bi se oko sedam mogla pojaviti moja zadaća. Tina je pjesnički tip pa će u hipu smisliti stihove, poslati ih i ja sam spašen. U sedam sati i dvadeset dvije minute na mom fejsu pojavila se pjesma. Bio sam oduševljen. Tina je očito bila inspirirana današnjim poslijepodnevom, suncem, drvcem i kišom. Pažljivo, pazeći na svaki zarez, uskličnik i točku krasopisom sam prepisao pjesmu u bilježnicu. Profesorica će samo zijevnuti od čuda kad je budem čitao pred razredom.

***

Danas je prvi sat bio hrvatski. Bio sam nestrpljiv i jedva čekao da zadivim profesoricu svojim skladnim stihovima. Već sam vidio kako mi pod pisano izražavanje upisuje simpatičnu debeljuškastu peticu, a u napomene da sam napredovao u pisanom izrazu.

„Onda, dužnici moji, da čujemo vaše pjesme“, rekla je profesorica poletno čim je upisala sat u dnevnik. Riki je odmah rekao neka mu slobodno da jedinicu jer nije napisao pjesmicu.

„Nemoj ti meni govoriti sto ću ja kome pisati“, rekla je profesorica i upisala mu jedinicu.

Bernarda je rekla da je napisala pjesmu, ali da joj je ostala doma na frižideru i još je zamolila profesoricu da joj ne upiše jedinicu.

Profesorica je rekla:

„Nemoj ti meni govoriti što ću ja kome pisati.“ I zapisala joj jedinicu.

Konačno, došao je red na mene. Nimalo me nije pekla savjest što ću Tininu umotvorinu podmetnuti kao svoju, štoviše naslađivao sam se uspjehom koji mi neminovno slijedi. Ustao sam i s bilježnicom u ruci došao pred ploču.

„Mir, mir, čujmo Brunu“, pokušala je profesorica smiriti žagor koji je nastao kad sam zauzeo pjesničku pozu i otpuhnuo pramen koji mi je pao preko oka. Bez trunke treme otvorio sam bilježnicu i počeo čitati.

Voćka poslije kiše

Gle, malu voćku poslije kiše:

Puna je kapi pa ih njiše

I blije......... .

Tu me prekinuo profesoričin glas:

„Kako te nije sram? Je l' ti misliš da sam ja budala ili što?“

Ništa mi nije bilo jasno. Kako zna da pjesmu nisam ja napisao?

Nema nikakav dokaz protiv mene!

Vidio sam kako se pola razreda smijulji, a druga polovica umire od smijeha. Pogledao sam Tinu, no ona je prelistavala bilježnicu i nisam mogao uhvatiti njen pogled da iz njega pokušam pročitati o čemu se radi.

„Ti si Cesarićevu pjesmu podmetnuo kao svoju! I to još koju! Onu koju znaju i vrapci na grani“, pjenila se profesorica. „Ovaj tvoj postupak ima dva naziva - drskost i bezobrazluk“, rekla je dok je upisivala jedinicu u rubriku pisanoga izražavanja, a onda je nešto dugo pisala pod napomene.

Kako sam mogao povjerovati da je Tina samo tako zaboravila da sam odbio sjesti kraj nje? Pa svi znaju, uključujući i mene, da je osvetoljubiva i kad-tad vraća milo za drago.

Pokunjen sam sjeo na svoje mjesto i ostatak sata strijeljao Tinu pogledima, no ona to nije primijetila jer je marljivo pratila nastavu i prepisivala s ploče.

(izvor: Jasminka Tihi-Stepanić, Baš kao Harry Potter, Zagreb: Alfa, 2014.)

Primjer 3.

Julijana Matanović

Prošla baka s kolačima

U doba moga djetinjstva, prvi siječnja provodili smo u svojim domovima. Ispunjavali su ga, samo za tu prigodu spojivi, mirisi podgrijane sarme i zvukovi bečkoga koncerta. Tek bismo drugi dan krenuli u čestitanja susjedima i rodbini. Popravljajući mi novi džemper, koji sam redovito, ručno pleten sa zimskim šarama, nalazila pod jelkom, teta mi je, po ne znam koji put, ponavljala lekciju iz lijepoga čestitarskog ponašanja. Započinjala je kucanjem na vratima, izuvanjem izglancanih čizmica, pozdravom i izricanjem dobrih želja domaćinima. Ipak, najviše njezina prostora ostavljano je za naputak vezan uz trenutak u kojem domaćica pred mene iznosi tacnu sa sitnim kolačima. Prema tetinu scenariju, ja sam, rastegnuta osmijeha koji u potpunosti otkriva moju nemalu dijastemu, trebala reći: Kako krasno izgledaju, ali hvala sada ne mogu. Malo poslije ću. U praksi sam provodila sve osim zapovjednoga savjeta vezana uz gastronomski užitak. Pokucavši na vrata, izuvši čizmice i zaželjevši dobre želje, dvjema sam rukama grabila breskvice i šape, trpala ih u usta i, usput, mrmljala: Kako krasno izgledaju. Mogu li uzeti još jedan za poslije? Međutim, katkad je i teta, baš u mome terminu, poželjela poći u čestitanje k istim osobama. Tada sam, zadržavajući slinu u ustima i kiselo se smiješeći, morala izgovarati ono: Hvala, sada ne mogu, malo poslije ću. I tako je jedne godine, nakon neuspjela prvoga kruga, baka naših susjeda zaboravila napraviti još jedan slatki obilazak. I tetino poslije pretvorilo se u nikad više. Kući sam se vraćala kao mrzovoljna i gladna, ali zbog toga i dobro odgojena djevojčica. A kad sam nakon nekoga vremena čula rečenicu Prošla baka s kolačima, pred očima sam vidjela baku iz svoga susjedstva i onaj fini porculanski pladanj s novogodišnjim kolačima. Bila sam uvjerena da je netko, tako poslušan i toliko glup kao ja, doživio sličnu sudbinu. I što je život tekao dalje, sve češće sam, naučivši dobro što spomenuta izreka svojom jednostavnošću pokriva, dolazila u situacije ponavljati je. I onda kad mi je prekasno upućena ljubavna izjava, i onda kad sam svoj potpis prerano stavila na neki važan dokument i onda kad sam se duboko kajala za nepromišljene i ishitrene odluke čije posljedice još i danas uvelike osjećam.

(izvor: Julijana Matanović, Kao da smo otac i kći, Zagreb: Profil International, 2004.)

Manje poznate riječi: 
izglancan – ulašten, očišćen
tacna – pladanj 
dijastema – vidljiv razmak između prednjih zuba.