Pogledaj video Izlet na Sljeme snimljen prema ulomku iz pripovijetke Susreti s jeseni hrvatskoga pisca Zlatka Krilića, a zatim riješi zadatke.
Pripovijetka je kraće pripovjedno djelo. Radnja pripovijetke temelji se na jednom događaju koji uključuje više likova.
Novela (tal. novella: vijest, novost) najkraća je prozna književna vrsta. Novela se, za razliku od romana, usredotočuje na samo jedan zanimljiv događaj ili kakav sukob među likovima te ga sažeto i ciljano vodi prema kraju. Na kraju novele najčešće se zbiva neki obrat koji donosi i osnovnu misao (poruku) djela.
Pročitajte jednu od najpoznatijih usmenoknjiževnih pripovijetki i upoznajte narodnog junaka Eru. Po želji pročitajte još nekoliko šaljivih narodnih pripovijetki koje možete pronaći u zbirkama usmene narodne književnosti i na stranicama eLektire.
Primjer 1.
Kopao Turčin s Turkinjom kukuruze, pa na podne otide da prepne i da napoji konja, a Turkinja ostane odmarajući se u hladu. Utom udari odnekud Ero:
– Pomozi Bog, kado!
– Bog ti pomogao, kmete! A odakle si ti, kmete?
– Ja sam, kado, s onoga svijeta.
– Je li, Boga ti, a nijesi li viđao tamo moga Muju, koji je umro prije nekoliko mjeseci?
– O! kako ga ne bih viđeo! On je moj prvi komšija.
– Pa kako je, Boga ti, kako živi?
– Hvala Bogu! Zdravo je, ali se bogme dosta muči bez ašluka: nema za što da kupi duvana, niti ima čim da plati kavu u društvu.
– A hoćeš li ti opet natrag? Ne bi li mu moga ponijeti, da mu pošljem malo ašluka?
– Bih, zašto ne bih, ja idem sad upravo tamo. Onda Turkinja otrči tamo, đe joj se muž bio skinuo od vrućine, te uzme kesu s novcima, i štogod bude novaca u njoj da Eri, da ponese Muji. Ero dokopa novce, pa metne u njedra pa bježi uz potok. Tek što Ero zamakne uz potok, al’ eto ti Turčina, đe vodi konja da napoji, a Turkinja te pred njega:
– Da vidiš, moj čovječe! Tuda sad prođe jedan kmet s onoga svijeta pa kaže za našega Muju, da se muči bez ašluka: nema za što da kupi duvana, niti ima čim da plati kavu u društvu; te sam mu ja dala ono novaca, što je bilo u tvojoj kesi, da mu ponese.
A Turčin:
– Pa kud ode? Kud ode? A kad mu žena kaže da je otišao uz potok, onda on brže bolje skoči na gola konja, pa poćera uz potok! Kad se obazre Ero i vidi Turčina, đe trči za njim, a on onda bježi! Kad dođe pod brdom u jednu vodenicu, a on utrči unutra, pa poviče vodeničaru:
– Bježi, jadna ti majka! Eto Turčina, da te posiječe; već daj meni tvoju kapu, a na tebi moju, pa bježi uzbrdo tuda oko vodenice. Vodeničar, videći Turčina đe trči na konju, poplaši se, i ne imajući kad pitati, zašto će i kroz što da ga posiječe, da Eri svoju kapu, a Erinu baci na glavu, pa iznad vodenice bježi uzbrdo. Ero metne vodeničarevu kapu na glavu pa još uzme malo brašna te se pospe i načini se pravi vodeničar.
Utom i Turčin dotrči pred vodenicu pa sjaše s konja i uleti u vodenicu: – Kamo more taki i taki čovjek, što je sad tu ušao u vodenicu?
Ero mu kaže: – Evo ga vidiš đe uteče uzbrdo.
Onda Turčin: – Drži mi more konja.
Ero uzme konja, a Turčin uzbrdo za vodeničarom, ovamo, onamo po bukviku. Kad ga već stigne i uvati, a on: – Kamo, nesrećo, novci što si prevario moju ženu te uzeo da poneseš Muji na oni svijet? Vodeničar se stane krstiti i snebivati: - Bog s tobom, gospodaru! Ja niti sam viđeo tvoje žene, ni Muje, ni novaca.
I tako im prođe čitavo po sata dok se osvijeste i vide šta je. Onda Turčin potrči na vrat na nos k vodenici; kad tamo, ali hoćeš!
Ero uzjahao konja pa otišao bez traga, a Turčin savije šipke pa pješice k ženi. Kad ga žena opazi bez konja, a ona poviče: – Kamo, čovječe! Šta uradi?
Veli Turčin: – Ti si Muji poslala novaca da kupi kave i duvana, a ja sam mu poslao i konja, da ne ide pješice.
(izvor: Narodne pripovijetke, eLektire)
Manje poznate riječi:
napojiti - dati vode za piće
utom - tada, u tom času
udari - naiđe, dođe
kada - gospođa
kmet - seljak koji služi na zemlji svojega gospodara
komšija - susjed
ašluk - novac
kesa - vrećica
duvan - duhan
gola konja - neosedlana konja
more - usklik odobravanja ili ohrabrivanja
snebivati se - pretjerano se čuditi.
Poredaj navedene događaje onim redoslijedom kojim su se zbivali u djelu.
Usmena (narodna) književnost obuhvaća djela nastala u narodu. Ta su se djela usmenim putem prenosila s naraštaja na naraštaj (s koljena na koljeno). Djela narodne književnosti čuvaju jezik i običaje kraja u kojemu su nastala. Dio su kulturne baštine nekog naroda.
Usmena (narodna) pripovijetka
Pripovijetke nastale u narodu nazivamo narodnim pripovijetkama. One pripadaju usmenoj (narodnoj) književnosti. Najpoznatije su među njima šaljive narodne pripovijetke.
U njima se često hvali lukavstvo, spretnost, snalažljivost, a ismijava se kukavičluk, lakovjernost i naivnost.
U pripovijetkama se pripovijeda o jednom događaju u kojem sudjeluje nekoliko likova.
Koliko likova sudjeluje u radnji pripovijetke Ero s onoga svijeta?
Pridruži likovima imenice koje ih opisuju.
Turčin, Turkinja
|
naivnost, lakovjernost |
vodeničar
|
kukavičluk, uplašenost |
Ero
|
lukavstvo, spretnost, snalažljivost |
Dopuni rečenice o temi pripovijetke.
Ero s onoga svijeta pripovijetka je koja govori o snalažljivom
Narodne pripovijetke često završavaju na neočekivan način. Na takav, neobičan i neočekivan način završava i pripovijetka Ero s onoga svijeta.
Razmisli o završetku pročitane pripovijetke pa odaberi jedan točan odgovor. Turčin je na kraju rekao Turkinji da je Muji poslao konja da ne ide pješice. Je li to istina?
Narodna pripovijetka Ero s onoga svijeta nadahnula je skladatelja Jakova Gotovca koji je prema njoj skladao istoimenu operu. Tekst za operu (libreto) napisao je hrvatski književnik Milan Begović. Više o operi saznaj na internetskoj poveznici.
Također, na internetu možeš pronaći i mnoge videozapise različitih izvođača završnoga kola iz istoimene opere.
Promotri fotografiju i razmisli o čemu bi moglo biti riječi u pripovijetki u nastavku. Poslušaj i pročitaj pripovijetku i usporedi svoje predviđanje sa sadržajem pripovijetke.
Vlatko Šarić
Čelična stupica
Svemu je bilo krivo nejasno i mutno praskozorje. Medvjedica nije voljela ta maglovita jesenska jutra, u kojima su obrisi drveća i kamenja nestajali pod vlažnom koprenom magle, u kojima je sve bilo nekako mutno i nejasno. Njezine sitne, mrke oči, koje su inače oštro vidjele, nisu u sivom zastoru razabirale gotovo ništa. Morala se osloniti na sluh i njuh; ali magla je gušila zvukove, a njuška joj je bila toliko vlažna i puna magičnih kapljica da ju je izdao i najpouzdaniji osjet, njuh. Medvjedica ne bi bila izišla iz brloga u maglovito jesenje jutro da nije bila gladna i – što je još važnije – da joj nije bilo gladno dijete.
Bila je rana jesen. Na starim sječama rasli su guštici kupina, biljka do biljke, i sve bijahu osute slatkim crnim plodovima. Granje trnjine oteščalo od tamnih plodova. Divlje su kruške dozrele i, zemlja je ispod njih bila pokrivena slojem otpaloga zrelog voća. Pod panjevima i među suhim lišćem vrvjelo je od sitnih životinja, miševa, kukaca i ličinaka. Šuma je bila puna hrane, ali je kiša već nekoliko dana curila neumorno i uporno.
Životinje se nerado kreću po nevremenu. Ma kako im krzno bilo gusto, kiša postepeno prodire kroza nj, hladne kapljice klize niz tijelo. Po jakoj, dugoj kiši zaklanjala bi se medvjedica u brlog i čekala da pljusak popusti pa da onda krene za hranom. Ali kiša je lila dan i noć, na mahove malo jenjajući, da začas opet snažno zapljušti.
Najzad je kiša prestala. Polako je zamrla i samo je lišće otresalo krupne kapi. U prvom bljedilu zore spuštala se medvjedica niz planinu. Pošla je do najbliže šumske čistine gdje su rasle divlje kruške. Njuh nije medvjedici kazivao ništa, magla joj je priječila da razabire predmete oko sebe, čula je samo vjetar i šuštanje lišća.
Požurila se da iziđe na čistinu. Hodala je tiho. Za njom je tapkalo njezino mlado, živo klupko meke, tople vune. Pod nespretnim koracima maloga medvjeda šuštalo je lišće, a ramenima i glavom svaki bi se čas okrznuo o grančice s kojih bi mu se na leđa i glavu osula kiša krupnih kapljica. Mališan je bio sav uzbuđen. Od vremena do vremena javljao bi se tihim piskutom i brundanjem. Zaostajao bi, spoticao se o kamenje i korijenje, a onda se smiješnim trkom žurio da dostigne majku. Bio je okrugao i punašan, dobro hranjen, a dlaka mu bijaše oblizana i čista. Iz mekog su vunenog klupka poduzetno sjale oči, a vlažna je njuškica radoznalo onjuškivala sve na što je nailazila. Približili se čistini gdje su rasla kruškova stabla. Medvjedica zastane da najprije provjeri ne prijeti li njezinu mladunčetu kakva opasnost, ali mališan je nestrpljiv. On istrči na čistinu. Najednom se dotakne hladna i tvrda predmeta. Začu se tih metalni zvuk, a odmah zatim prestrašen i bolan krik maloga medvjedića. Zapao je u stupicu koju su još prije kiše napeli lovci da uhvate vuka, krvoloka planinskih šuma.
Medvjedica se u prvi čas prestrašeno trgne, a onda odlučno potrči mladunčetu koje je bolno vikalo. Medvjedić nije mogao ni da se makne. Oštri zubi čelične stupice uhvatili mu obje natkoljenice i nisu ga puštali. Okretao se i trzao, cvilio i jaukao, ali mu ništa nije pomagalo: bio je uhvaćen. A mati je osjetila da se zbilo nešto što nije mogla razumjeti i u čemu nije imala nikakva iskustva. Osjećala je da je to nesreća koju ona ne može odvratiti. Najprije je pokušavala umiriti mladunče lizanjem i dobrodušnim brundanjem. Ali ono se nije umirilo, nego je sve jače i prodornije jaukalo. Onda mu je položila šapu na rame i počela ga vući iz stupice što je mogla nježnije, no njegova ju je očajna vika upozorila da mu time nanosi još jače boli. Oprezno je koraknula naprijed, pomno sa svih strana onjušila stupicu, pa otkrila dugačak i težak željezni lanac sakriven pod suhim lišćem. Medvjedica ga onjuši i pokuša ga pregristi. Bilo je uzalud; okrvavila je njušku, a lanac ostao težak i neumoljiv kao i prije.
Dugo je stajala nepomično, okrenuta prema medvjediću koji je bolno cvilio. Tek katkad mahnula bi glavom, kao da razmišlja, kao da traži izlaz iz te nenadane nesreće. Izlaza nije bilo. Razdanilo se, i magla se polako razišla. Dan je bio siv i mutan, a trajao je cijelu vječnost – vječnost za medvjedića, izmučena i puna očaja, a i za njegovu majku koja je poput kipa stajala nad njim. Onda se opet polako počela spuštati noć.
U predvečerje su lovci prolazili planinom i čuli krikove koji dopirahu sa čistine. Prišuljali se na rub šume i ugledali medvjede. Razumjeli su majčin očaj i odlučili spasiti mladunče. Valjalo je samo otključati stupicu, i šapice bi bile slobodne. No, da se stupica otključa, trebalo je doći do nje. Lovci pokušaše da se približe. Ali medvjedica nije shvaćala njihove namjere. Za nju su omraženi dvonošci bili smrtni neprijatelji, jedina bića kojih se bojala. Nosili su smrt. Osjećala je da su dvonošci u nekoj vezi s tom strašnom željeznom stvari u koju se uhvatio njezin sin. Osim mirisa željeza osjećala je na njoj i mrski ljudski miris.
Kad su lovci pokušali da joj se približe, obori medvjedica dlakavu glavu, iskesi zube i spremi se za borbu. Iz cijelog joj je držanja izbijala tolika jarost i divljina, tolika uporna odlučnost da obrani mlado, da su lovci zastali. Nisu se mogli približiti mladunčetu a da ne ubiju majku ili da sami ne stradaju. Medvjediću nije bilo spasa. Glas mu je sve više slabio. Dan i noć stajala majka nad njim ne sluteći da time pomaže smrti, a ne životu. Svaki dan dolazili su lovci, koje je dirnula ta požrtvovnost, te su poduzimali sve da medvjedicu odmame, pa bilo to i na nekoliko časaka, ali se ona nije micala. Nije pomogla ni vatra. Mašući zapaljenim granama lovci podu jedne noći prema zvijeri, ali majčina je ljubav bila jača i od straha što ga svaka životinja osjeća pred vatrom. Golema i divlja postavila se nad mladunče; zakrvavljene sitne oči bijesno su svjetlucale, pune mržnje.
Deset dana i deset noći stajala je medvjedica nad mladunčetom čiji se život gasio. Deset dana uporno je odolijevala svim nastojanjima lovaca da je odmame ili otjeraju. Mali je sve tiše i tiše cvilio. A kad je jaukanje posve prestalo, medvjedica je ostala još čitav dan uza nj; prisluškivala je ne bi li možda čula još koji uzdah. Ali medvjedić se više nije javljao. Tada ona polako otapka prema šumi.
(izvor: Vlatko Šarić, Miško, Zagreb: Znanje, 2005.)
MANJE POZNATE RIJEČI:
praskozorje - vrijeme pred izlazak sunca, početak svitanja;
koprena - veo;
brlog - zatvoreno i zaklonjeno mjesto u kojem medvjedi, ali i neke druge životinje, provode zimu;
požrtvovnost - osobina onoga koji je predan, posvećen čemu.
Nakon slušanja/čitanja riješi sljedeće zadatke o pripovijetki Čelična stupica.
Korelacija
Medvjedi su zvijeri iz porodice sisavaca. To su velike, snažne životinje kratka repa, obrasle gustim krznom crne, smeđe, žućkaste, sivkaste ili bijele boje. Više o medvjedima i vrstama koje postoje pročitaj na poveznici.
Osim na tlu, medvjede možemo vidjeti i na nebu, i to kao zviježđa: Mali medvjed i Veliki medvjed. Promotri njihov izgled na sljedećoj fotografiji.
Zbirka pripovjedaka Miško samo je jedna od mnogih knjiga u kojima su glavni likovi životinje. Osim u književnim djelima životinje se kao likovi pojavljuju i u mnogim drugim oblicima umjetnosti, primjerice u filmskoj. Tako su mnogi dokumentarni, animirani i igrani filmovi posvećeni životinjama.
Razmisli o sljedećim filmskim naslovima, prisjeti se jesi li koji od tih filmova gledao/gledala te riješi sljedeći zadatak. Ako nisi siguran/sigurna, pitaj nekog od ukućana za pomoć ili odgovore potraži na internetu.
Poveži naslov filma s vrstom životinje koja je u njemu glavni lik.
Beethoven
|
miš |
Dumbo
|
pas |
Pijev život
|
kit orka |
Stuart mali
|
bengalski tigar |
Moj prijatelj Willy
|
slon |
U ovoj jedinici saznali smo da je pripovijetka vrsta pripovjednoga djela, obično manja od romana, a veća od novele ili priče. Zanimljive su pripovijetke nastale o doživljajima narodnih junaka koje zovemo šaljive narodne pripovijetke.