Književnost se od ostalih umjetnosti razlikuje po tomu što je to umjetnost koja se kao sredstvom izražavanja služi jezikom. No i unutar književnosti postoje podjele.
Poslušaj sljedeće tekstove, a zatim odgovori na pitanja u nastavku.
Olja Savičević Ivančević
Zaljubljena u čitav svijet
Ja sam se zaljubila!
Šašavo, blesavo, ludo!
Zaljubila sam se u nebo, u cvijet,
Zaljubila sam se u cijeli svijet.
Mogu se odjednom zaljubiti
U pet dječaka
I što mi tko može?!
Mogu poletjeti do neba
I pojesti oblak ‒
I to, ako treba.
Što mi tko može?!
Pa ja sam zaljubljena u čitav svijet,
Ja sve gledam srcem, ne očima,
Ili je sve to ludo doba
Zbog kojeg ne spavam noćima.
Baš me briga ovo i ono,
Boli me cipela za prodike razne,
Ja sam takva, što mi tko može,
Ionako ne mogu iz svoje kože.
Mene je baš briga, što mi tko može!?
Mogu se odjednom zaljubiti u pet,
Kad se sjetim
Sve do neba letim
Jer ja sam zaljubljena u čitav svijet.
Zar je moguće da sam ja na nekoliko koračaja od stana Ane Moser? (Na vratima je velikim zlatnim slovima pisalo: FRANJO MOSER, sigurno je to djedov stan.) Možda sam svega 1,5 m daleko od Aninih kućnih papučica i 1,72 m od njene četkice za zube (je li roza?). Možda ona baš sad u kuhinji jede palačinke s pekmezom ili sjedi na zahodu i čita strip.
Što bi bilo kad bih pozvonio? Mogao sam u robnoj kući kupiti bilježnicu, baciti je na prljavi pločnik, da se zamaže, i donijeti je ovamo gore. Pozvonio bih i rekao da sam je našao pred vratima, na ulici.
Češao sam se lijevom rukom iza desnog uha. Što bi bilo kad bi mi ona otvorila vrata? Kako bih izdržao onaj njezin duboki, crni pogled? Ne usuđujem se ni pomisliti. Odmah mi se piša.
Briga me i za Mikijeve banditske planove, i za Zlatkove konjske trke, i za sve Tate Hari na ovome svijetu i na drugome, za Žohare, Emice, Marice, Melite, Tome, Bože ili kako se već zovu. Za mene postoji samo Ana Moser. Zar to nije ona čuvena ljubav na prvi pogled? Prvi pogled je pao, a je li i ljubav? Ne, ovo nije ljubav, ovo je ludilo. Ali ljubav jest ludilo, kažu pjesnici i doktori. Sav sam se tresao.
– Čičiii! – odjeknulo je odnekud.
Onda je iz stana zalajao i pas. Uzvik se ponovio: – Čičiii!
U tren oka sam jurnuo niz stube. Pas je iz stana lajao za mnom.
I onda sam ugledao Aninu crnu kosu kako se uspinje prema meni. Djevojka je krenula iz prizemlja na prvi kat i podigla glavu. Prostrijelio me onaj poznati crni pogled ispod golemih trepavica. Ljubav na drugi pogled. Samo što se nisam srušio.
(izvor: Ivan Kušan, Ljubav ili smrt, Zagreb: Mladost, 1987.)
(Noć. Dnevna soba. Vidi se kamin, dimnjak i ukrašeno božićno drvce. Čuje se tresak, a kroz otvor dimnjaka izvire noge Djeda Mraza.)
DJEDICA: Sto mu polarnih sobova, jesam li ja to zaglavio u ovom dimnjaku?! (Pokušava se izvući, stenje, okreće nogama.)
Ma nemoguće, da ne mogu proći... Pa cijelu sam jesen bio na jabučnoj dijeti. (Stenje i pokušava se osloboditi.) A obukao sam i odijelo u koje nisam mogao stati već pet godina. (Stenje, pokušavajući izaći.) Dimnjaci su krivi. To je to! Moderna gradnja kuća pa štede na dimnjacima. Čovjek pristojne debljine uopće ne može proći kroz njih. Morao bih biti nekakav gmizavac da se mogu provući kroz tako uzak dimnjak. E, a ovaj baš nije ni očišćen! Opet ću uništiti odijelo! Sto mu polarnih sobova!
RUDOLFOV GLAS IZVANA: I jedne polarne lisice!
(izvor: Anita Katić)
Književnost se dijeli na književne rodove - liriku, epiku i dramu. Svaki književni rod ima svoje vrste, primjerice lirika (lirsku pjesmu), epika (roman, pripovijetku, bajku, basnu, kratku priču...), drama (igrokaz, komediju, tragediju...).
Pogledaj videozapis i saznaj više o književnim rodovima.
Primjer 1.
Dragutin Tadijanović
Nosim sve torbe a nisam magarac
Ja se ne volim ni s kim tući
i nikad neću da dotaknem
kad me nagovaraju i kažu:
ne smiješ dodirnuti njegovo uho.Kad nas učitelj pusti iz škole
najprije idemo svi u redu,
a poslije, čim nas ne vidi više,
tuku se s onima iz drugog sela.Ja ne volim o tome niti govoriti.
Meni je najdraže kad idemo kući
a netko vikne: Tko će bit magarac?
Ja onda kažem: Metnite na me torbe!I svi na moja ramena povješaju.
A meni nije teško, jer znam da nosim
i Jelinu torbu. Mogao bih za nju
da nosim, sigurno, trideset i tri torbe.Al nikom ne bih priznao da sve nosim
zbog Jele!...Koji možda o meni misle da sam
magarac pravi, znam: vara se i ne zna...
magarac, to svi već znaju, imade dugačke uši.(izvor: Dragutin Tadijanović, Srebrne svirale, eLektire)
Pogledaj sljedeće ilustracije i pročitaj pjesmu. Zatim odgovori na pitanja.
Lirska pjesma književna je vrsta pisana u stihovima.
Lirske pjesme pisane su vezanim (rimovanim) ili slobodnim stihom.
Izriču pjesnikov osobni, unutarnji doživljaj i raspoloženje, imaju sažet jezični izraz (nisu duge), osjećajne su, ritmične i slikovite.
Primjer 2.
Pročitaj sljedeći tekst.
Sanja Pilić
Nemam vremena
Znate li što je to kratko vrijeme? To je ono vrijeme koje zovemo NEMAM VREMENA. Često ga zovemo i JAKO MI SE ŽURI. Tog kratkog vremena ponekad ima previše. Može trajati od nula do bezbroj sati, ali je svejedno kratko. U tom vremenu ne može se naučiti lekcija iz zemljopisa ili povijesti, iako praznici traju dva tjedna. Praznici moraju biti prazni od škole, a puni od praznovanja. I tako često ispada da su praznici kratki i zovemo ih NEMAM VREMENA, pogotovo kad treba nositi smeće, oprati suđe ili pospremiti igračke. NEMAM VREMENA, dakle, može i dugo i kratko trajati.
- Nisam se udala jer nisam imala vremena - kaže stara gospođica iz moje ulice. Čudim se, kamo je otišlo vrijeme, gospođica je sasvim sijeda i hoda sa štapom…
Da, često se događa da imamo puno NEMAM VREMENA. Najgore je kad NEMAM VREMENA imaju mame i tate, a njihovo dijete bi se rado igralo, slušalo bajke ili se mazilo. NEMAM VREMENA tada je prilično nemilosrdno, djeca sjede u sobi i tužno gledaju kroz prozor umjesto da šetaju s roditeljima. Tata je zauzet i ne može glumiti opasnog tigra, a mami nije do škakljanja jer mora glačati rublje i, zapravo, cijelo se vrijeme baš utrkuje s tim vremenom koje nema. Međutim, ponekad je NEMAM VREMENA odlično vrijeme ako se upotrebljava na pravim mjestima. Npr. NEMAM VREMENA za loše raspoloženje, NEMAM VREMENA za tužakanje, NEMAM VREMENA za ogovaranje, NEMAM VREMENA za gubljenje vremena.
Joj… Moram vam nešto priznati. Znate li za što ja nikada NEMAM VREMENA, a bilo bi bolje da ga imam? Za jutarnju gimnastiku. Moj djed obožava jutarnju gimnastiku i uvijek gimnasticira uz otvoren prozor. Međutim, ja za to NEMAM VREMENA jer je u krevetu tako divno, bajno i toplo, i volim leškariti što dulje, pogotovo zimi. I tako ništa ne bude od moje jedan, dva, tri, četiri gimnastike. Hmmm, ali sam vrlo lukava i onda to NEMAM VREMENA nadoknadim - znate kako? Vozim bicikl. – Biciklom nadoknadim sva izgubljena vremena. A ako je hladno ili pada kiša, odem na klizalište i tamo se kližem do iznemoglosti, a moje NEMAM VREMENA i moje NEMAM VREMENA kližu zajedno sa mnom utrkujući se s minutama na velikom elektronskom satu.
(izvor: Sanja Pilić, Nemam vremena, eLektire)
Kratka priča kraće je prozno djelo koje ima dobro raspoređenu radnju usmjerenu k određenom cilju. Kratka je, a obilježava ju jedinstvo radnje, raspoloženja i dojma. U njoj je čest razgovor među likovima, a tema je najčešće suvremeni događaj.
Pogledaj sljedeću naslovnicu knjige. Prepoznaješ li autora i djelo? Zatim pročitaj ulomak u nastavku.
Primjer 3.
Ivan Kušan
Koko u Parizu
Kako je vrijeme prolazilo, tako je Zlatko postajao sve nemirniji. Prošla su dva sata a nisu se vraćali ni ujak ni Koko. Malo je bilo vjerojatno da je ujak sreo Koka i da sad negdje njih dvojica šetaju po Parizu, a da bi njega, Zlatka, ostavili samoga u stanu.
Odjednom je začuo kako negdje nešto cvili, isprva tiho, izdaleka, a onda sve glasnije. Kao pas kojega netko vuče za rep. Zlatko se nasmije sam sebi: bio je to njegov želudac. Znači da je gladan.„Sigurno je i Koko strašno gladan. On, jadnik, od straha uopće nije ništa jeo u avionu. Možda se njemu od gladi već mota po glavi…“
Zlatko je odlučio potražiti štogod za jelo u ujakovu stanu. Još od lani je znao gdje je ujakova „smočnica“. Slikar je držao sve svoje skromne zalihe ispod stepenica koje su vodile u potkrovlje. Ali baš kad se dugački dječak sagnuo da pogleda što ima u onim masnim zamotuljcima i limenkama, zazvonio je telefon.
U istom trenu shvatio je da se Koku nešto dogodilo.
„Halo!“ poviknuo je Zlatko u slušalicu.
„Ja sam… To sam ja… Koko“ čuo se drhtavi, mucavi glas s druge strane žice.
„Pa gdje si? Što radiš? Ti se zbilja zafrkavaš“, planu Zlatko.
„Ne-e… nije… oteli su me gangsteri… Ja sam otet… To im je prvi put u životu, to jest i meni…“
„Što kažeš? Saberi se i još jednom mirno reci gdje si i što radiš.“
„Kod šume sam. Kod zoološkog vrta… U šakama otmičara… Bacit će me u jezero i, kad se utopim, onda će me, na primjer, zakopati… Ne, kad me zakopaju, onda će me…“
„Koko, saberi se!“ podvikne Zlatko.
„Evo… slušaj… na primjer… Treba da odmah uzmeš Kleopatru…“
„Kakvu Kleopatru?“
„Ma onu ujakovu sliku, onu žensku što se ceri…“
„Misliš valjda Mona Lisu, Koko?“Nekoliko trenutaka kasnije Zlatko je već na brzinu umatao Mona Lisu u novinski papir. Našao je uzicu i cijeli je zamotak zavezao u više smjerova. Ostavio je poruku ujaku na zidu da se ne uplaši kad primijeti da je slika nestala. Onda je s Mona Lisom pod miškom sjurio na ulicu.
(izvor: Ivan Kušan, Koko u Parizu, Zagreb: Znanje, 1996.)
Roman je najopširnije pripovjedno djelo. Ima brojne likove i bogatu i razgranatu radnju. U romanima za djecu i mlade obično je riječ o zanimljivim događajima i doživljajima djece i mladih ljudi.
Pogledaj sljedeće fotografije. Prepoznaješ li što prikazuju? Pročitaj zatim tekst u nastavku.
Primjer 4.
Anita Katić
Djedica
DJEDICA: Ma, šuti, Rudolfe! Baš mi je sad do tvojih duhovitosti! I budi tiši da ne probudiš djecu. (Vikne.) Čekaj, sjetio sam se – ti ćeš mi pomoći da se iščupam iz ovih problema.
RUDOLFOV GLAS: Ne dolazi u obzir! Sobovi se ne spuštaju u dimnjak!
DJEDICA: Rudolfe, ti tvrdoglavi sobe! Pazi da dogodine Djedica ne bi darove raznosio snowmobile saonicama! A sobovi bi mogli ostati kod kuće.
RUDOLFOV GLAS: No dobro, pa ne moraš odmah prijetiti, ali ja se stvarno ne mogu spustiti u taj dimnjak s ovolikim rogovima.
DJEDICA: Nisam ni mislio da se spuštaš u dimnjak. Nego... (oklijevajući) morat ćemo pozvati...znaš... Morat ćemo pozvati...
RUDOLFOV GLAS: Ne, to ne dolazi u obzir! Ja se po nju na Sjeverni pol ne vraćam.
DJEDICA: Ona nam jedina može pomoći! (Čuju se koraci u sobi. Djedica prestaje govoriti. U sobu ulazi Anica i radoznalo gleda po sobi. Djedica glasno šapće.) Mislim da sam čuo nekoga u sobi. Brzo, Rudolfe, idi po pomoć!
ANICA: (dođe do kamina i gleda Djedičine noge. Bojažljivo.) Djedice, jesi li to ti?
DJEDICA (za sebe): Sad sam turbo nastradao!!!
ANICA (začuđeno): Djedice, a zašto ti sjediš u dimnjaku?
DJEDICA: (za sebe) Dobro pitanje, sto mu polarnih sobova! (Anici slatko.) Ne sjedim, dijete moje ... zape....
ANICA: Zapeo si? U našem dimnjaku? Pa to je divno! Čekaj samo da uzmem mobitel. Slikat ću te za novine. Koja će to biti fotkica! Sigurno nagrađena.
(izvor: rad autorice)
Igrokaz je dramski tekst namijenjen izvođenju u kazalištu. To je dramsko djelo za djecu i mladež.
Dramski likovi u igrokazu su djeca, životinje, biljke, stvari, čudesna bića itd.
Igrokaz je napisan u obliku dijaloga među likovima koje na sceni glume glumci. Radnja igrokaza utemeljena je na sukobu koji se na kraju razrješava. Najčešće ima samo jedan čin.
Ako se igrokaz izvodi u kazalištu, tada je to njegova kazališna izvedba, a postoje i radijski, televizijski igrokazi te dječji mjuzikl u kojemu se izmjenjuju glazba, scenski govor i ples.
Književnost se kao umjetnost riječi ostvaruje kao pjesnički, prozni i dramski iskaz u različitim oblicima književnih tekstova koje svrstavamo u književne rodove i vrste.
Tri su književna roda – lirika, epika i drama.
Lirika je književni rod kojemu pripadaju književna djela u kojima su iskazani doživljaji, misli i osjećaji.
Lirska pjesma pripada književnom rodu lirici.
Epika je književni rod kojemu je temelj pripovijedanje događaja u nekom prostoru i vremenu. Kratka priča i roman epske su književne vrste.
Drama je književni rod kojemu pripadaju tekstovi namijenjeni izvođenju na pozornici. Igrokaz je dramska književna vrsta.
